Intervju sa utemeljiteljem zaklade – prof.dr.sc. Josipom Srukom

  • by

Svrha naše Zaklade je pridonijeti borbi protiv neznanja, netolerancije, predrasuda, zabluda i praznovjerja kako bi Hrvatska postala bolja, uređenija i demokratskija država koja, u uvjetima vrlo dinamičnih i brzih promjena u svijetu, drži korak s najnaprednijim državama. Da bi u tome uspjela, ne smiju je ometati konzervativne snage kojima je važnije vjerovanje od nespornih činjenica i argumenata utemeljenih na znanstvenim spoznajama. Također treba nastojati na aktivaciji što većeg broja slobodnomislećih pojedinaca i organizacija, osobito mladih koji imaju najveći utjecaj na promjene nabolje. Ako Zaklada imalo pridonese tom cilju, otkriva nam njen osnivač, prof. dr.sc Josip Sruk, smatrat će da je ispunio svoju građansku, moralnu i patriotsku dužnost.

U iskrenom razgovoru, naš je domaćin pomno analizirao aktualni trenutak u kojem se nalazi Hrvatska u smislu stupnja sekularnosti i naveo korake koje treba poduzeti da sekularizam bude vidljiviji i opipljiviji te se posebno osvrnuo na ulogu Crkve u društvu i ugovore koji nas vežu sa Svetom Stolicom.

Koji su preduvjeti razvoja suvremenog, demokratskog i naprednog društva kojem težimo?

Društvo koje teži živjeti po najvišim suvremenim demokratskim standardima, razvijati se i napredovati oslanjajući se na znanstvena dostignuća svakako mora odbaciti sve preživjelo i nazadno što koči njegov razvoj ili ga čak vraća unazad te umjesto vjerovanja mora preferirati argumente i nesporne činjenice.

Jedan od najvažnijih preduvjeta za dostizanje takvih standarda jest njegovanje odvojenosti svjetovnog od religijskog, naročito odvojenosti države od crkve, odnosno sekularizma.

To nikako ne podrazumijeva negiranje potrebe vjernika da traže pomoć izvan sebe samih – bolesnih, siromašnih, nesretnih, onih koji pate – kako bi im religija, prema njihovom vjerovanju, pružila utjehu i nadu, nadu u vječni život bolji od ovozemaljskog, i na taj način život učinila lakšim i podnošljivijim. Ta potreba, međutim, ne smije biti zloupotrijebljena tako da se vjerske norme i dogme, koje dovode do otežavanja napretka, nametnu društvu, što je čest slučaj.

Da stvaranje boljeg, naprednijeg demokratskog uređenja društva nije moguće bez njegove sekularnosti potvrđeno je tijekom cijele povijesti. U teokratskim državama, kakve i danas postoje, nema demokracije jer nema pravne države, pravne sigurnosti ljudi i nema, u pravilu, izbora nosioca vlasti, nema opozicije niti slobode medija, a nema niti ljudskih sloboda ili su one vrlo ograničene. Tu odlučujuću ulogu u upravljanju državom imaju vjerski vođe, katkad u suradnji s monarhom.

Države koje se formalno određuju kao sekularne to zapravo nisu, ili nisu u dovoljnoj mjeri ako utjecaj na donošenje političkih odluka ima vjerska zajednica. Što je utjecaj vjerske zajednice na politiku veći, to je njena sprega s državnim organima vlasti veća, a napredak društva otežan jer ga crkva svojim konzervativnim, nazadnim i dogmatskim stavom i djelovanjem koči i zaustavlja ili usporava.

Čitajući Ustav Republike Hrvatske, nailazimo na članak 41. koji glasi: „Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države“. Kako to izgleda u praksi?

Formalno-pravno promatrano čini se da se radi o sekularnoj državi. Stvarnost je, međutim, bitno drugačija. Hrvatska spada među rijetke europske države u kojima Crkva ima brojne povlastice i snažan utjecaj na politiku države. To je posljedica važećih „Vatikanskih ugovora“ potpisanih između Svete stolice i Republike Hrvatske, s jedne strane, i podilaženja vjernicima nosiocima političke vlasti radi pridobivanja njihovih glasova na izborima, s druge strane.

U Hrvatskoj često dolazi do narušavanja, pa čak i grube povrede načela sekularnosti jer dosljedna odvojenost Crkve od države podrazumijeva i odvojenost Crkve od javnih škola gdje se religijsko obrazovanje i vjerski odgoj provode izvan njih. Vjeronauk, kao didaktičko naučavanje vjere, nema sadržaj primjeren obrazovanju u javnoj školi, jer predstavlja značajan čimbenik u oblikovanju religijskih stavova, zbog čega mu tu nije mjesto. Uloga obrazovanja u školi jest djeci prenositi znanstveno dokazano i učiti ih da misle svojom glavom, logično razmišljaju i stječu znanje, a ne ih poučavati vjeri i dogmama koje koče i usporavaju napredak. Religijske poduke stvaraju nedoumice i zbunjenost kod djece jer religija i znanost na različite, čak i suprotne načine tumače iste pojave i teme. Religijski odgoj djece i njihova indoktrinacija, osobito u najmlađoj dobi, ograničava im dodir s oslobađajućim idejama zdravog i nezavisnog duha i kritičkog mišljenja.

U kojem je segmentu uloga Crkve po Vama najizraženija u društvu?

Sudjelovanje svećenika u otvaranju građevinskih i drugih objekata koje grade država ili lokalna zajednica njihovim „blagoslivljanjem“, što se u Hrvatskoj često događa, također nije spojivo s laičkom državom. Blagoslov objekata iskaz je pobožnosti naručitelja, a sekularna država to nije. Još je neprihvatljivije blagoslivljanje državnih institucija, ministarstava, Ureda Predsjednika Republike, jer to nisu privatni prostori dužnosnika.

Hodočašća imanentno državnih institucija, kao što su vojska i policija, u svetišta upućuju na neprihvatljivu simbiozu Crkve i Države kao da se radi o državnoj crkvi u teokratskoj državi. Nameće se pitanje što je s pripadnicima vojske i policije drugih konfesija ili agnosticima i ateistima. Sekularni karakter države podrazumijevao bi da troškove financiranja vjerskih zajednica snose vjernici, a ne i oni građani koji to nisu. Na taj su način uređene mnoge države u kojima takozvani crkveni porez jednako plaćaju svi građani: vjernici svojim crkvama, a ostali građani biraju humanitarne ili kulturne svrhe u koje će uplaćivati porez u svoje ime. U državnim ustanovama sekularno uređene države nema mjesta vjerskim simbolima koji kod nas nisu rijetkost. Jednako tako nisu primjerene ni prisege državnih dužnosnika s pozivanjem na Boga, na nadnaravne sile. Budući da je vjera osobna stvar pojedinca, ne bi joj smjelo biti mjesta u državnim institucijama.

Privilegirani položaj Crkve u Hrvatskoj, rekli ste, u značajnoj je mjeri uvjetovan činjenicom da je ona dio dobro organizirane bogate i moćne Rimokatoličke crkve iz čijeg materijalnog bogatstva crpi svoju moć. Koliku ulogu u tome imaju „Vatikanski ugovori“?

Takve ugovore, kojima se Crkvi daju tolike povlastice, ne poznaje ni jedna druga europska zemlja. Oni ugrožavaju sekularni karakter države, naročito zbog uplitanja crkvenih struktura u donošenje političkih odluka i nastojanja da u njih ugrade vrijednosti nespojive sa suvremenim liberalnim demokratskim poretkom i pripadajućim znanstvenim i civilizacijskim dostignućima. Iako su nepovoljni za državu, tadašnja ih je politička garnitura u određenom trenutku prihvatila dodvoravajući se Crkvi radi pridobivanja naklonosti vjernika za svoju politiku. Privilegiranost Crkve u Hrvatskoj ogleda se i u tome da jedino ona nije dužna, sukladno „Vatikanskim ugovorima“, polagati račune o trošenju izdašnih sredstava dobivenih iz državnog proračuna, dok su to svi ostali korisnici dužni činiti. Ti su ugovori nametnuli državi i brojne druge obveze u vezi s financiranjem plaća svećenika, vjeroučitelja, itd. U posljednje se vrijeme uobičajila gotovo nevjerojatna praksa da se vjeroučitelji, koji predaju izborni predmet, a koje imenuje biskup kojem su odgovorni, postavljaju za ravnatelje državnih škola.

Kako ocjenjujete ulogu medija kad je u pitanju zalaganje za sekularno društvo?

O ozbiljnom narušavanju sekularnosti govori i povlaštenost Crkve u odnosu s Hrvatskom radiotelevizijom kao javnom televizijom. Ravnatelj HRT-a ne može imenovati urednika vjerskog programa bez izričite suglasnosti Hrvatske biskupske konferencije. Televizija je u pojedinim godinama više potrošila na proizvodnju vjerskog nego na proizvodnju znanstveno-obrazovnog programa – kao da napredak društva donosi religija, a ne znanost i obrazovanje. Nauštrb znanstveno-obrazovnog programa, kojem se daje tek skučeni prostor, gledatelji svakog tjedna imaju na raspolaganju 230-300 minuta vjerskog programa. Svakog nedjeljnog prijepodneva i na veće vjerske blagdane prenose se mise uživo, nakon čega slijedi pet specijaliziranih vjerskih emisija tjedno. Iako Crkva posjeduje vlastite elektroničke medije, kao što su Radio Marija i neki drugi, na programu Hrvatskog radija čak je jedanaest religijskih emisija. Sve je to u očiglednom neskladu s primarnom zadaćom javnog medija u sekularnoj državi da informira i obrazuje građane, a ne da obavlja vjerske zadaće. Protivno je kako Zakonu o medijima tako i Zakonu o HRT-u, ali i važećim zakonima o medijima europskih zemalja i praksi.

Za koje biste još problematične obveze nametnute „Vatikanskim ugovorima“ istaknuli da padaju na teret Republike Hrvatske?

Ugovorom sa Svetom Stolicom nametnuo je državi niz obveza. Tako ona financira 24 vojne i 12 policijskih kapelanija. Samo je velebno zdanje vojnog ordinarijata s namještajem koštalo 25 000 000 kuna. Opravdanost njegova postojanja upitna je i zbog toga što vojni ordinarijat danas rijetko postoji i u državama s brojčano većom vojskom.

Koja je uloga Crkve u napretku društva? Potiče li ga ona ili usporava?

Crkva je kroz čitavu povijest kršćanstva, gotovo uvijek, svojim naukom, dogmama i praksom usporavala napredak društva, njegovu demokratizaciju, širenje ljudskih sloboda, jednakost ljudi, toleranciju i humanizaciju. Ona je i danas neprilagođena dinamičnim društvenim promjenama i potrebama modernizacije. Određene se promjene takve konzervativnosti i rigidnosti mogu naslutiti otkada je izabran Papa Franjo, no, osim rijetkih izuzetaka, bez utjecaja na biskupe u Hrvatskoj.

U neprihvatljivoj simbiozi Crkve i Države u Hrvatskoj, osim miješanja Crkve u državne poslove, vidljivi su i obrnuti slučajevi gdje organi državne vlasti zadiru u domenu crkvenih poslova. Jasne primjere takve prakse možemo vidjeti u državničkim posjetima Vatikanu kada su Predsjednica Republike, Predsjednik Sabora i Predsjednik Vlade, svatko od njih ponaosob, što je neuobičajeno, u razgovoru s Papom nametnuli temu kanonizacije Alojzija Stepinca kao značajnu, iako ona nema nikakve veze s državničkim poslovima, već se radi o vjerskom činu. Nameće se pitanje ne bi li se takav čin mogao tumačiti i kao promoviranje katoličanstva kao službene državne ideologije?

Iako je homoseksualnost dekriminalizirana u svim demokratskim državama, a gay osobe prihvaćene kao ravnopravne i zaštićene kao manjina, homofobnost Crkve u Hrvatskoj nije se bitno promijenila, unatoč pozitivnom stavu pape Franje prema homoseksualnim osobama. Koliko je to licemjerno govori podatak da u Crkvi ima više homoseksualaca nego među ostalim stanovništvom. Institucija celibata postoji samo u nauku dok u praksi svjedočimo seksualnim aktivnostima svećenstva i heteroskesualnom i homoseksualnom, a o slučajevima pedofilije u javnost izlaze zastrašujuće informacije. Posljedično iskazanoj homofobnosti, Crkva homoseksualnim parovima ne želi dozvoliti usvajanje, pa čak niti udomljavanje djece.

Od samih početaka svoga postojanja i unatoč emancipaciji žena u svim demokratski uređenim državama u suvremeno vrijeme, Crkva žene smatra „drugotnima“. Stavlja ih u neravnopravan i ponižavajući položaj tražeći njihovu poslušnost, pokornost i podložnost muškarcima. Žene nisu ravnopravne ni u Crkvi, iako je vjernica više od vjernika. Za razliku od protestantizma, gdje mogu obnašati čak i biskupsku funkciju, žene u katoličanstvu to ne mogu. U Crkvi mogu obavljati tek neke sporedne poslove.

Kao rezultat neopravdano velikih privilegija i materijalne moći, Crkva u Hrvatskoj ima široko područje djelovanja i svojim utjecajem na ultrakonzervativnoj platformi bitno otežava pozitivne promjene. U tome joj uvelike pomažu ekstremno-nacionalističke i ksenofobne organizacije i pojedinci kojima ona zauzvrat daje podršku u promoviranju i zastupanju, za napredak društva štetnih i nazadnjačkih aktivnosti, uključujući djelovanje u Saboru. Među brojnim takvim slučajevima je ratifikacija Istanbulske konvencije kojoj se žestoko opirala Crkva i njoj bliske konzervativne udruge i organizacije zbog tobožnje, u njoj sadržane, rodne ideologije. Činjenica je, međutim, da ta konvencija ima isključivo pozitivan humani karakter i da se bavi pitanjima koja uključuju sprječavanje obiteljskog nasilja i pružanje zaštite ugroženima.

Uvijek aktualna tema u Hrvatskoj je i pitanje pobačaja, odnosno prava na izbor, kao i brojna druga pitanja ljudskih sloboda. Što se to sve danas nalazi na udaru konzervativnih struja i koja su to pitanja zbog kojih možemo očekivati nove pokušaje uplitanja religijskih struktura u zakonodavstvo?

Katolička je crkva, bez ikakvih izuzetaka, protiv pobačaja. Upravo je to jedan od razloga zašto je u Hrvatskoj još uvijek na snazi Zakon o pobačaju iz 1978. godine. Iako je Ustavni sud utvrdio da bi zabrana pobačaja bila protuustavna i odredio rok za donošenje novog zakona, to nije učinjeno zbog žestokog protivljenja Crkve koja je protiv pobačaja čak i kad je začeće posljedica incesta ili silovanja, ili kad je život žene izravno ugrožen zbog predvidljivih teških komplikacija u nošenju ploda i porodu. Crkva smatra da je pobačaj i u najranijoj fazi od začeća (fazi zametka) ubojstvo. Istovremeno odbacuje kontracepciju kao suvremeno sredstvo zaštite od spolno prenosivih bolesti, AIDS-a i neželjene trudnoće, pretvarajući ženu u stroj za rađanje i hodajući inkubator. Protivnici abortusa i akteri koji se pozivaju na prigovor savjesti licemjerno pogoduju ilegalnim prekidima neželjenih trudnoća koji mogu biti opasni po život.

Crkva se protivi rastavi braka čak i kad je on neodrživ, kad je supružnicima zajednička samo patnja, iako je to očito nehumano i nikome od koristi. Da se trend porasta broja rastava braka, kojeg crkva proglašava svetom i neraskidivom vezom, ne može zaustaviti dokazuje i činjenica da se danas u Hrvatskoj raspadne gotovo svaki treći brak. Znakovito je da se u posljednje vrijeme izjednačava broj crkvenih i građanskih brakova, iako je sve do nedavno crkvenih brakova bilo puno više nego građanskih. Životna stvarnost očito demantira kršćanski nauk.

Crkva se protivi predbračnim seksualnim odnosima mladih, iako se danas većina njih toga ne pridržava i mnogi žive u izvanbračnim zajednicama. Ona ne prihvaća medicinski potpomognutu oplodnju, danas široko prihvaćenu u svijetu i zahvaljujući kojoj su mnogi parovi postali sretni roditelji. Usto se protivi i stvaranju ljudskih embrionalnih matičnih stanica, koje mogu generirati i nadomjestiti oštećene stanice, u terapeutske svrhe, za liječenje raznih bolesti.

Crkva odbija svaku pomisao na obrazovanje i edukaciju radi planiranja obitelji u okviru socijalne i ekonomske prihvatljivosti, što je suprotno međunarodnim smjernicama UNESCO-a o seksualnoj edukaciji koja potiče mlade da preuzmu odgovornost za vlastito ponašanje i da se odnose prema drugima s uvažavanjem te preporučuje upotrebu prezervativa i drugih kontracepcijskih sredstava. Crkva se u ime kršćanskog svjetonazora protivila i nedavnom eksperimentalnom uvođenju zdravstvenog odgoja namijenjenog učenju o spolnoj i rodnoj ravnopravnosti te odgovornom seksualnom ponašanju u cilju suzbijanja nasilja, spolno prenosivih bolesti i maloljetničke trudnoće. Protiveći se upotrebi sredstava za zaštitu od neželjene trudnoće i edukaciji mladih o zdravom seksualnom životu, Crkva otkriva svoj stav da je jedina svrha ljubavnog odnosa začeće i rađanje djece, iako to stvarni život čvrsto opovrgava.

Ima li danas mjesta u javnom prostoru u Hrvatskoj za drugačije, agnostičko ili neko drugo mišljenje?

U Hrvatskoj, nažalost, u javnom prostoru danas, u uvjetima posvemašnje klerikalizacije društva, gotovo i nije moguće o svim ovim činjenicama otvoreno raspravljati i čuti agnostičke i ateističke, možda i liberalno-vjerske, glasove koji bi na znanstvenim i humanističkim osnovama propitivali i argumentirano osporavali nazadna religijska vjerovanja i suprotstavljali im se. Pitanje je odakle strah od informacija o drugačijem svjetonazoru od vjerskoga kojeg i kakvog zastupaju biskupi u Hrvatskoj? Ne osjeća li se vjera možda ugroženom od konkurentskog svjetonazora jer nije sigurna u svoju uvjerljivost i superiornost?

Dajte nam malo optimizma za kraj. Kako ćemo naprijed, gospodine Sruk?

Ne znam. Nisam siguran. Ovisi o puno čimbenika i nameće se logično pitanje hoćemo li uz pomoć znanosti i zdravog razuma ići naprijed ili ćemo, zbog klerikalizacije društva, stagnirati ili se čak vraćati u mračni srednji vijek. Hoće li nam uzor biti najrazvijenije i naprednije zemlje kao što su skandinavske države, Francuska, Češka i druge, u kojima religija nema utjecaja na politiku, ili ćemo se ugledati na države poput Ugande, Afganistana i njima slične, iznimno religiozne države u kojima je vjera sveprisutna a društvo uvelike zaostalo. Zaklada će imati puno posla.

 

Osnivač Zaklade, prof.dr.sc Josip Sruk

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *