Sekularnost (od lat. saeculum, što ne pripada religiji) je načelo odvojenosti religije od države, tj. stajalište prema kojem, s jedne strane, religija ne smije biti dio državnih i pravnih poslova i ne bi trebala biti uključena u uobičajene političke i javnopravne aktivnosti države, a s druge strane, religija i vjerska opredjeljenja ne bi smjeli biti relevantni čimbenici u donošenju političkih i civilnih odluka.

Sekularizam je pojam koji se odnosi na ideje i pokrete zasnovane na nastojanjima da se nizom društvenih promjena i preobrazbi odvajaju i odvoje državno i javno od vjerskih i religijskih institucija u svrhu uspostave svih aspekata države kao cjeline bez utjecaja vjere i religije, poštujući apsolutno pravo i slobodu vjeroispovijesti te jednako slobodu religije i slobodu od religije.

Uklanjanje vjerskog i religijskog iz političke sfere, odnosno odvajanje zakonodavne, izvršne i sudske vlasti od religijskog utjecaja, jedno je od temeljnih načela sekularnog pokreta. Na taj se način religijska pripadnost profilira kao privatno umjesto javno pitanje, a stavovi i mišljenja koja nisu isključivo vezana uz religiju ne uzimaju se u obzir u oblikovanju javnih stavova. Odvajanje vjerskih zajednica od države (što naravno podrazumijeva i koncept državne religije) preduvjet je za pluralitet i ravnopravnost religijskih sloboda i ljudskih prava, kao i za slobodu svjetonazora i neutralnosti države u toj sferi života građana.

Sekularizam kao težnja za odvajanjem svjetovne od vjerske vlasti prisutan je u društvenim i humanističkim učenjima od samih začetaka civilizacije. Tako se primjerice već u antičkoj indijskoj, kineskoj, grčkoj i rimskoj filozofiji mogu uočiti stajališta koja teže dosljednijoj primjeni razuma i konkretnog iskustva u promišljanjima o društvenim i svjetovnim uređenjima naspram religijskih interpretacija koje su ih uvjetovale. Takva su stajališta u srednjovjekovlju bila isključivo vezana uz pojedinačna i vremenu protivna filozofijska promišljanja, dok su humanizam i renesansa, a posebice prosvjetiteljstvo, obnovili i dali novi polet ideji neovisnosti ljudskog života o direktnom doktrinarnom utjecaju religije na svakodnevicu i organizaciju društva općenito.

Progresivan razvoj znanja, kao i razumsko poimanje sadržaja koji su se dotada prevodili u vjerska i religiozna tumačenja života i svijeta, postepeno su doveli do čvršćeg i bolje definiranog kritičkog stava spram nužnog razdvajanja institucija religijskog života od institucija svjetovne vlasti. Simboličnom se, stoga, za afirmaciju sekularizma poima gesta izgradnje prve koncertne dvorane u Berlinu kojom je Fridrik II. Veliki „oteo“ glazbu crkvi i dao je na raspolaganje javnosti.

U modernom izdavaštvu, izraz je po prvi put upotrijebljen 1851. u časopisu „Reasoner“. Povezuje ga se s britanskim piscem Georgeom Holyoakom, urednikom istoimenog časopisa u kojem se prikazuje stanje sekularizma na terenu i u provincijama. Ne ulazeći u doktrinarnu polemiku, odnosno u vrijednosne rasprave o sadržaju religijskih vjerovanja, Holyoake se zalaže za promicanje društvenog poretka odvojenog od religijskih institucija te poziva na razumsko prosuđivanje i djelovanje u svrhu ljudskih interesa. Suvremena literatura sekularnog pokreta uočava u modernizaciji i racionalizaciji ljudskog svjetonazora smanjivanje vjerskog autoriteta i to u svim aspektima društvenog života i njegova upravljanja, što je ujedno i preduvjet otvaranja doktrinarno različitim pozicijama u svijetu pluraliteta i međusobnih uvažavanja.